Vjerujemo da ste i vi kao male djevojčice svoje dane voljele provoditi sa svojim Barbie lutkicama — igrati se s njima u nekom imaginarnom svijetu, oblačiti ih, smišljati preslatke outfite, paziti na njih i omogućiti im da žive svoj najbolji život.
Dok su neke od nas bile ponosne na svoje Barbie lutkice, smatrale ih svojim najboljim prijateljicama i čuvale ih kao nešto najdragocjenije što smo posjedovale, nekima su pak one bile potpuno suprotno: lutkice iz noćne more i najgori neprijatelji. Na njih nisu gledale kao na zabavu i bijeg od stvarnosti u neki malo ljepši svijet, već su im služile kao izvor frustracije i nezadovoljstva. Vidjele su u njima jedan nedostižan oblik “savršenstva” i neku iskrivljenu sliku ljepote koju su smatrale da bi trebale slijediti ako istinski žele biti lijepe.
U koju god skupinu od ove dvije pripadali, ako ste ovih dana pogledali Barbie film, vjerujemo da ste iz kina izašli puni emocija i potpuno drugačijeg pogleda na ovu fashion lutkicu, ali i općenito na svijet u kojem živite.
Greta Gerwig je ovim filmom napravila odličan posao, šaljući snažne i inspirativne poruke te ono možda najvažnije — ukazala je na surovu realnost na kojoj neprestano moramo raditi kako bi svijet učinili boljim mjestom. U nastavku slijedi popis samo nekih važnih poruka koje su nam se urezale u pamćenje i o kojima vrijedi širiti dalje riječ.
1. Žene mogu sve, ali… to je zapravo iscrpljujuće.
Na početku filma, brojne talentirane Barbie cure iz Barbielanda misle da su rješile sve probleme žena iz Stvarnog Svijeta pokazujući kako žene mogu apsolutno sve. Fizičarka Barbie, novinarka Barbie, liječnica Barbie… sve su one, bez sumnje, jako inspirativne, ali prva lekcija koju redateljica Greta odmah daje na znanje je da — raditi i biti bilo što može biti iznimno iscrpljujuće. Barbien savršen svijet jednoga je dana narušila egzistencijalna kriza; ustala se nenaspavana, šokirala ju je hladna voda u tušu, izgorio joj je doručak; sve one normalne stvari koje se mogu dogoditi svima pa čak i onima koji teže biti “savršenima”, onima koji su uvijek u pokretu, koji uvijek moraju imati sve pod kontrolom — koliko god je to inspirativno i pohvalno, toliko je i iscrpljujuće.
Gerwig tu daje publici priliku da prepozna dva naizgled supotstavljujuća osjećaja u isto vrijeme: toliko je moćno postići velike stvari kao žena, ali je također i jako iscrpljujuće. Iscrpljenost je prvi korak koji Barbie mora osjetiti kako bi pronašla vlastitu ljudskost jer u svima nama se ponekad pomiješaju ta dva osjećaja kada smo ponosni na sebe, ali istovremeno i toliko umorni.
2. Ekstremi u prikazivanju “prave” ženstvenosti i muževnosti su iznimno štetni.
Iako svi mi težimo ka tome da imamo najljepši život i potajno sanjamo o jednoj Barbie kući, mi osobno nikada ne bi htjeli, a vjerujemo ni vi, živjeti ni u Barbielandu, kao ni u Kendomu. Svijet kojim potpuno upravljaju muškarci, a ženin jedini posao je biti lijepa i služiti svojim muškarcima, ne čini se baš kao idealan svijet. S druge strane u Barbielandu, Kenovi nemaju nikakve svrhe u životu, nemaju svoj dom, ni ikakve interese osim boravka na plaži, dok Barbike preuzimaju na sebe apsolutno sve zadatke vođenja društva. Ni to nam ne zvuči baš bajno.
Prikazujući ekstreme konvencionalne ženstvenosti i muževnosti kroz Barbieland i Kendom, redateljica razotkriva činjenicu da ni jedno ni drugo nije zdravo. Pravi svijet i ljudskost nalaze se upravo između ova dva ekstrema, i trebamo se boriti za jednakost prava i muškaraca i žena, bez uzdizanja samo jednog ili drugog. To je svijet u kakvom želimo i trebamo živjeti.
3. Patrijarhat je gori nego što mislimo.
Kada Barbie posjeti Stvarni Svijet, svjedočimo njenom šoku i razočarenju koliko je to patrijarhalan svijet. Prvi put u životu doživljava maltretiranje, ružne riječi i nepoštivanje. Njene riječi sada vrijede manje od njenog izgleda. Tu činjenicu i svoju tugu dijeli s Kenom koji je odjednom u sedmom nebu jer se sada napokon osjeća muškarcem u Stvarnom Svijetu.
Nakon što smo vidjeli i “iskusili” onaj radostan život u Barbielandu na početku filma, odjednom nas opali realnost u kakvom svijetu mi zapravo živimo. Šok, jad i tuga koju vidimo kroz Barbiene oči dok hoda Stvarnim Svijetom šalju nam poruku da takav svijet nije i ne smije biti svijet u kojem ćemo živjeti i da ne prihvaćamo ono što nije prihvatljivo.
4. Ne dopustite nikome da vas strpa u kutije.
Film je u konačnici priča o Barbienu putovanju Stvarnim Svijetom, a kako ona sve više otkriva o patrijarhatu i kakav je to zapravo svijet, samim time postaje snažnija, moćnija i opasnija. No to, naravno, ne prolazi dobro pa je skupina osrednjih “glavešina” pokušava nagovoriti da uđe u svoju originalnu Barbie kutiju i da se vrati na tvorničke postavke.
Ako si moćna žena, zauzimaš se za svoje stavove i ne bojiš se nikoga, ljudi će te vjerovatno pokušati strpati u kutije pune nekakvih etiketa, natpisa i srama. Ali ovaj film nam poručuje kako u te kutije nikada ne bi smjele svojevoljno ući.
5. Biti žena znači konstantno balansirati između dvostrukih standarda i tome moramo stati na kraj.
Ako niste pustili suzu tijekom Glorijinog inspirativnog razgovora s Barbie usred njene egzistencijalne krize — jesmo li gledali isti film? U razgovoru Gloria nabraja dvostruke standarde koji postoje za žene i s kojima se svakodnevno moraju boriti; očekivanja da bude mršava, ali ne premršava, oduševljena majčinstvom, ali ne previše entuzijastična, “zdrava”, ali samo ako se to vidi izvana, snažna, ali da se nikada ne buni, ambiciozna, ali skromna, i tako dalje… Identificirati se kao žena je iznimno teško i iscrpljujuće. Tek nakon što Gloria održi ovaj govor, Barbike se trgnu iz svog Kendom transa kako bi spasile svoj Barbieland i ponovno preuzele stvari u svoje ruke.
Dvostruki standardi štete životima žena svakoga dana. Kroz Glorijin govor, svaka Barbika prepoznaje vlastitu vrijednost stoga sve mi u stvarnome svijetu trebamo biti Gloria i svakodnevno poticati, bodriti i podsjećati žene oko nas koliko su zapravo moćne, snažne i magične.
6. Nikada ne smijemo odustati od mijenjanja svijeta.
Barbie nam pokazuje svijet u kojem žene imaju moć, a ona počiva na ljubaznosti, dobroti, jedinstvu i samoaktualizaciji. Želi nam pokazati da, ne samo da je takav svijet moguć, nego je sve manje od njega neprihvatljivo. Pokušava nas potaknuti da radimo na boljitku ovog našeg svijeta, što priznaje da neće biti lako jer Stvarni Svijet može biti jako teško i okrutno mjesto. Ali kao što je i ona sama naučila: teško nije loše.
Da bi jednoga dana živjeli lijepo kao u Barbielandu, prvo morate živjeti u stvarnom svijetu na kojem ćete svakodnevno raditi, mijenjati ga, truditi se, voljeti i boriti se i tako ga kreirati u čaroban Barbieland.
Da sumiramo, otiđite u kino. Ponesite maramice, pripremite se na šamar koji će vam opaliti surova realnost, a onda krenimo sve zajedno stvarati naš Barbieland. Svijet dobrote, zajedništva, ljubavi i podrške, svijet baš kakav smo i zaslužile.
